Dnevni avaz, de Sarajevo, publie la version bosniaque du reportage de Bernard-Henri Lévy à Misrata (12 juin 2011)

Logo Dnevni avazNe sjećam se da sam ikada vidio takvo sistematsko uništavanje grada kao Misurate

Unajmiti na Malti improvizirani brod, jer Misurati, koja je pod opsadom Gadafijevih trupa, odsječena od svijeta, može se prići samo morem.

Pronaći, nakon mnogih neuspjelih pokušaja, malteškog mornara koji, zbog toga što udaje kćerku sljedeće sedmice i potreban mu je novac, u posljednjem času i bez pregleda iznajmljenog broda pristaje da vozi mene i članove Gadafijeve opozicije koji su sa mnom krenuli iz Francuske: Ali Zeidan, Mensur Sejf-Nasr, Sulejman Fortia.

Ploveći cijelu noć i dan, pa još jednu noć, bez instrumenata vrijednih tog imena i navigacionih karti kojima možemo vjerovati, dolazimo u taj namučeni grad Misurata, gdje nas dočekuju u totalnom mraku, u pustom i tihom pristaništu gradske vlasti kao i general Ramadan Alzarmouh, komandant pobunjeničkih snaga.

Ući. Da, u grad bez električne energije, u potpuni mrak, samo polumjesec na tamnoplavom nebu obasjava prve ruševine. Nema vode. To je jedna stvar. Nema plina za kuhanje, nema ni hrane, a ubrzo ću se uvjeriti da su se stanovnici na to navikli. Ali da nema struje? Postojala je jedna električna centrala, jedna za cijeli grad, koju su tenkovi bombardirali, bez prestanka, dok i posljednji rezervoar s gorivom nije eksplodirao.

Nema struje

Rezervoari su gorili osam dana. U noći kada su prestali goriti, ugasilo se i posljednje svjetlo grada. Formirali su se debeli oblaci puni pepela, koji su kao u Fukušimi, stagnirali iznad grada ovih posljednjih sati. I umjesto veličanstvene centrale koja je bila njihov ponos, stanovnici Misurate su ujutro zatekli samo ruševine koje otkrivam uz pomoć farova automobila koji je po nas došao u luku.

Iskrivljeno željezo, rastopljene čelične grede, spaljene i smrvljene ploče, kablovi koji vise svukuda kao izokrenuti lusteri i vrh krova koji je ostao čitav, ali toliko spržen vatrom da izgleda kao zlatna kruna na projekciji hrama.

Ići, uvijek noću, sve do ruševina « Cafe central », to mjesto druženja, ta oaza slobode, jedno od rijetkih mjesta gdje su se mladi sastajali, smijali, sanjali bolju budućnost, možda bez Gadafija.

– To im nisu nikada oprostili – sugerira Abdelhamid Fortia, sin gradskog predstavnika u nacionalnoj konfederaciji rada (CNT), bivši učenik velike britanske škole, koji je kao i njegov otac krenuo s nama na ovaj put.

– I zato su rasturili naš kafić do posljednje plastične stolice i posljednjeg džuboksa – sada je to grobnica slomljene mladosti, rekvijem za sahranjene snove.

Poći, sutradan ujutro, u potragu za mjestom gdje su 20. aprila dva hrabra fotografa, Tim Heterington (Hetherington) i Kris Hondros (Chris), ubijeni. Ta izgorjela zgrada na uglu dviju gradskih arterija, ta rupa u fasadi gdje se Tim našao kada ga je sustigla eksplozija rakete, i suze u Muhsinovim očima, susjed koji ga je pokušao reanimirati pod kišom projektila prije nego što su ga transportirali u bolnicu.

Jutro, 29. maj. Otišli smo na prvu liniju fronta gdje se na dinama miješaju zastave slobodne Libije i Francuske, gdje pobunjenici brane ono što je ostalo od njihovog grada.

Od svega ovoga izvlačim barem tri lekcije.

Ne sjećam se da sam ikada vidio takvo sistematsko uništavanje grada kao Misurate.
Sjećam se Huamboa u Angoli. Abejeija u Južnom Sudanu. Bio sam svjedok mučenja Sarajeva i Vukovara. Ali, posmatram ruševine ulice Tripoli. Ogoljenu gradsku općinu. Otpuhane zgrade, urušene. One druge, koje još stoje, imaju fasade protkane šrapnelima bombe za koju dva svjedoka kažu da je bila kasetna. Ili ovu na koju se okomio snajper.

– Ne možemo da ga zaustavimo – kaže Halifa Azvavi, predsjednik Gradskog vijeća. Kao da je serijski snajperist, manijak, možda je poludio, za malo da i oni koji su bili u zgradi prekoputa na koju je pucao ne polude, pa zašto i on ne bi podlegao općem ludilu?

Vidim sve to. Smatram da to radi iz čistog užitka da puca, da ubija, da lomi. I kažem sebi da smo tu, u Misurati, dosegli vrhunac demencije suvremenog urbicida.

Ova riječ je, na početku ratova u ex-Jugoslaviji, izmišljena od Bogdana Bogdanovića, bivšeg gradonačelnika Beograda. Ovo je koncept koji, kao genocid, zahtijeva dobro promišljanje, planiranje i program. I to je ono što se i dogodilo kako bi grad bio rascijepan na pola, tačno po sredini.

To je sigurno to, mora da je to vodilo operaciju demontiranja, kasapljenja i, na kraju, vađanja utrobe grada. Taj projekt uništenja pobunjenog grada nije nastao ovdje, u plamenu borbe, već mnogo više, dalje, u glavnom gradu – Tripoliju – čije ime se usudila uzurpirati avenija u kojoj se nalazim. Hoće li mi ostati sumnja da je ovaj orkestrirani urbicid počeo kada, u jednom kutu gradske općine, čudom pošteđene od bombardiranja, jedan sablastan općinski zaposlenik, apsurdno lojalan svom radnom mjestu, mi pokaže nešto poput muzeja, mjesto na zidu na kojem zalijepljeni stoje poput blaga stotine pasoša stanovnika Nigerije, Malija, Čada koje su pobunjenici ubili ili zarobili, lažne novčanice od stotinu dolara, ili eura, s kojima ih je Gadafi plaćao i onda, usred svega toga, list požutjelog papira, u stilu oficijelnog dokumenta, ipak napisanog rukom, gdje se vidi plan ulaska, a nakon toga investiranja u grad. Kakvo priznanje!

Druga stvar koju sam morao vidjeti da bih povjerovao jeste nevjerovatna hrabrost koju su građani pokazali. Varšava se opirala, ali je na kraju podlegla. Španski gradovi su izdržavali (neki veoma dugo, kao Madrid), ali došao je trenutak kada su na izmaku snaga morali predati oružje. Sarajevo je bilo herojsko, ali tenkovi nisu bili u gradu, bili su u Lukavici, na brdima, zajedno sa snajperima.

Kada su tenkovi, kao u Parizu 1944. godine, među zgradama, uvijek je potrebna snaga saveznika, jedan bataljon « Leclerc » ili 2. blindirana divizija (DB) kako bi ih izvana otjerala. Jer, ovdje su Gadafijevi tenkovi ušli. No, ako je NATO uništio nekoliko njih, ako su njihovi avioni, naprimjer, bombardirali pod betonske ploče zatvorene pijace.

Neprestana vatra

Činjenica je da su ovih nekoliko desetina tenkova, sve koje su gadafisti postavili blizu džamija ili prislonjene na rijetka mjesta s pitkom vodom gdje su se građani snabdijevali, na ulazima bolnica ili čak i u samim bolnicama, najteže dostupnim koji su po pravilu i najveća prijetnja, građani sami, skoro goloruki, s neviđenom hrabrošću, onesposobili.

Molotovljevi kokteli bačeni u otvor topa. Granate bačene u otvore tenkova, baš kao ovaj ovdje koji je držao pod neprestanom vatrom ulicu paralelnu s ulicom Bengazi i gdje s užasom primjećujemo ostatke ljudske cjevanice, netom izgorene. RPG granate, ispaljene iz neposredne blizine, prsa u prsa sa strojem, ples sa čeličnim monstrumom.

Trik, također, čudo genijalnosti, učenika, inžinjera, umirovljenog vojnika (ovaj potez genija će zauvijek ostati bez autora) koji nalazi sljedeće: tepih natopljen uljem kojeg su tokom noći, dok je tenkist spavao, stavili pod gusjenicu kako bi, kada se razbudi, njegov stroj klizio i ne bi reagirao na komande te postao sada on meta ubica tenkova.

Ili još ovo, kada pobunjenici žele napasti, ali NATO nije tu kako bi ih pokrivao, te kada su im trupe slabašne i kada će Gadafi profitirati da napreduje, još jedan potez genija, za koji niko ni ovdje ne zna iz čijeg je mozga izašao, ali koji se sastoji od toga da preko zvučnika na munarama džamija pusti, umjesto poziva na molitvu, snimljeni zvuk aviona, zvučni oblaci koji će natjerati da vjeruju kako savezničke snage osiguravaju teren. Misurata se opire.

Misurata je još pod opsadom, ali je uspjela osloboditi najvažniji dio centra grada. Zgrada po zgrada, ulica po ulica i svaki put sa zidom prevrnutih kamiona, kontejnera ili buldožera napunjenih pijeskom koji tako cementiraju nedavno osvojene linije, Misurata je u 40 dana pomjerila granice u svoju korist. I, ovaj skromni korak, za sada pobjednički, vraćanja teritorija strpljivo, ali sigurno, koji čini da možemo, ove noći, šetati bez straha da će na nas pucati, na ulicama grada. Nema žive duše, samo mačke, ponavljam, ne poznajem ovakav primjer.

I na kraju treća lekcija. Borba za Misuratu izrodila je pravu armiju – discipliniranu, borbenu, nastalu na uličnim borbama, ali vrlo učinkovitu. Na Cirenajskom frontu sam vidio hrabre vojnike. Divio sam se neustrašivim mladim vojnicima, spremnim da preuzmu sav rizik za spas duha i živih u Bengaziju.

Samo što su avioni neposredno prije upotrebe tenkova spasili grad Bengazi. Oni su, poslije Francuske i Velike Britanije, spriječili krvoproliće. Dakle, ovdje, u Misurati, tenkovi su još jednom ušli, a građani su ti koji su odradili posao aviona, borbom prsa u prsa morali su da ih unište ili da ih potjeraju nazad.

Posjetio sam, na zapadnoj strani grada, tajnu radionicu oružja pobunjenika. Buket projektila skinutih s tenkova koje rastavljaju kako bi ih adaptirali na mitraljeze koji su instalirani na kamionetima. Vidio sam, nešto slično malom kombiju dostavljača povrća koji me je, tokom moje prve posjete Libiji, pokupio na granici i odvezao do Tabuka, ta skromna vozila kojima je prednji dio blindiran tako što se montiraju dvije željezne ploče između kojih se sipa cement i tako postaju vozila « ovnovi ».

Vidio sam zavarenu polukružnu ploču na zadnjem dijelu vozila koje mu je pružalo izgled kolica Ben Hura. Ili još, zavarene dijelove sa strana vozila, kao ogromna krila koja su pružala zaklon dvojici, nekada trojici boraca koji čuče pa kada vozilo dođe do željenog cilja, u posljednjem času iskaču iz njega kao đavoli.

I vidio sam, na kraju, na frontu, muškarce tihe, ali ne i slomljene, iscrpljene ali odlučne – vidio sam muškarce koji su preživjeli iskušenja borbi i koji, mršavi, upalih očiju od umora i gladi, spremni su izdržati neprijateljsku paljbu sa svojim oružjem kućne radinosti i uzvratiti. Gdje je armija slobodne Libije? Ko će moći, kada dođe trenutak, kada im francuski helikopteri otvore put, marširati ka Tripoliju? Evo ko – Misurata.


Tags : , , ,

Classés dans :,